U starim sobama su sačuvani
atomi onoga što ostane
kad ne preostaje ništa više
melodije hašiša u sobama
koje su smještene
uz ispucale ceste
kao zrna sa rubova pustinje
čiji vjetrovi spavaju
u tvojoj marami – i kad
postane nepodnošljivo
poželim da prestane
da iščezneš
nenadano poput ukazanja —
da se kao bluz sa Delte
izlijem u novo
slano i nepregledno
u ono što jasno zamišljam
slušajući zaigrane glasove
koji stižu iz kuhinja
što mi se ukazuju
u svjetlucavim vizijama
a glasovi koji znaju šta hoće
putuju kroz predsoblja
donoseći vijesti o vodi
drugačijoj od odmetnutih
kapi vodopada ili bilo kojoj
od zamislivih formi —
u tvom se osmijehu
odmara prošlost Tangera
a tvoje oči govore
da je bilo previše prašine
i da dolazi vrijeme velikih valova.
Costa brava, Mi Amor
Usnio sam kako Latinska Amerika
opet vjeruje u utopiju
i da je svima jasno kako raj ne postoji.
i da je svima jasno kako raj ne postoji.
Usnio sam dva mala grada na obali Španije.
Blanes i L’escala.
Dva mala grada u kojima smo živjeli.
Dva mala grada u kojima smo živjeli.
To već nije san.
To je istina koja se u njega upetljala.
To je istina koja se u njega upetljala.
Usnio sam tvoj dolazak svojim rođenjem.
I kako se smeće pod tvojim rukama
pretvara u biserje.
Usnio sam kako otvaramo detektivsku agenciju
Usnio sam kako otvaramo detektivsku agenciju
ti poput starog pseta odbijaš nove trikove
i ja umirem za suknjom
sa prstom na obaraču kolta koji smo zadužili.
Ljudi spletkare, ubijaju i varaju
i ja umirem za suknjom
sa prstom na obaraču kolta koji smo zadužili.
Ljudi spletkare, ubijaju i varaju
posla ima i previše.
Usnio sam gerilu u Hondurasu
Usnio sam gerilu u Hondurasu
i kazamate Čilea
odsječene ruke Victora Jare
odsječene ruke Victora Jare
i kuću Dylana Thomasa.
Ti u njoj navlačiš odijelo pajaca
i još jednom rušiš književne sisteme.
Ti u njoj navlačiš odijelo pajaca
i još jednom rušiš književne sisteme.
Mene nagovaraju da postanem trockista.
Mediteran nam se predaje.
Kad te Pinochet proglasi teroristom
Kad te Pinochet proglasi teroristom
možeš biti siguran da si uspio.
Sklopi oči da ne vidiš zastave
Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.
Svjetlo je slabo i ne vidiš mu lice.
Znaš da je tamo i on zna da si tu.
Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.
Telefon šuti i čaša je napola puna.
Telefon je ptica zloslutnica –
razbio si ga prije nekoliko dana.
Prije toga su stradala ogledala,
gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.
U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.
Pitaš se ko su ti prijatelji?
Da li te je ijedna žena stvarno voljela?
Ustani iz fotelje i u kupatilu nađi odgovore
slomljeni čovječe iz pustinje
sa kaktusom umjesto srca.
Na svakom žiletu piše da je život san.
Sjeti se kako si odsanjao iluzije
poput suknji što na vjetru lete.
Možeš bježati od sjećanja
pokušaj zaboraviti mirise
sklopi oči, opet vidiš zastave.
Nijedna ne predstavlja slobodu.
Sloboda je haljina na proljetnom vjetru.
Sat na zidu je već otkucao tvoje.
Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.
Na vješalici šešir i kaput
i čovjek pod prozorom čeka.
Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.
Sklopi oči da ne vidiš zastave
Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.
Svjetlo je slabo i ne vidiš mu lice.
Znaš da je tamo i on zna da si tu.
Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.
Telefon šuti i čaša je napola puna.
Telefon je ptica zloslutnica –
razbio si ga prije nekoliko dana.
Prije toga su stradala ogledala,
gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.
U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.
Pitaš se ko su ti prijatelji?
Da li te je ijedna žena stvarno voljela?
Ustani iz fotelje i u kupatilu nađi odgovore
slomljeni čovječe iz pustinje
sa kaktusom umjesto srca.
Na svakom žiletu piše da je život san.
Sjeti se kako si odsanjao iluzije
poput suknji što na vjetru lete.
Možeš bježati od sjećanja
pokušaj zaboraviti mirise
sklopi oči, opet vidiš zastave.
Nijedna ne predstavlja slobodu.
Sloboda je haljina na proljetnom vjetru.
Sat na zidu je već otkucao tvoje.
Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.
Na vješalici šešir i kaput
i čovjek pod prozorom čeka.
Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.
Nina Simone
znam da je prekasno
i ne postoji način da me čuješ
ali to nije važno
govorim ovo zbog sebe
govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam
govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete
i ne postoji način da se to ikada ispravi
govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka
i vjeruju da nešto mogu promijeniti
iako znaju da je svijet jedna velika laž
i nema zastave ispod koje mogu stati
nema tog glasa niti alkohola
koji će stvari popraviti
Nina volim te
više od svih koji su te voljeli
volim te više od svih njih zajedno
i nemam pojma šta da radim
sa ovim što osjećam sada
Čudesni ljudi
Skromno poput saznanja
da nikada neće biti tvoj ljubavnik
morao se osloboditi svake misli o tebi
Pokušao se vratiti spokoju
koji je pronašao
a sada mu izmiče
i nezaustavljivo kroz prste klizi
kao vazduh koji vas razdvaja
Ništa tu neće pomoći
ni putovanje ni vjetar
ni šume ni šetnje
ništa osim sudara kosti sa srcem
Neće pomoći razgovori
baš oni moraju prestati
i on će zanijemiti
tišinu da oplodi
Niko ne smije primjetiti
da je ikada bio tu
U kamen će se pretvoriti
stidljivo poput misli da mjesto
za takve poput vas postoji
Okeanidin Dar
Ovladao sam prezirom, ali ovih dana tu vještinu koristim isključivo u tvoje ime. Kore mandarina su rasute na sve strane i posljednji će trag ipak mirisati na voće. Stari pod na nekim mjestima bolno škripi. Tajnim prolazima vješto izbjegavam te tačke. Latice ruže ukazuju na haos usred rituala. Osluškuješ kako bi me u potpunosti osjetila. Nudim se poput smirene gramofonske melodije. Ono sam što se samo pred buru može čuti. Na ovom istom mjestu sam te okrenuo i obljubio kao dečka. Tijelo je govorilo da si uživala, ali ja sumnju imam uvijek i za sve. Nakon tebe sam počeo ejakulirati škorpione i zmije, pa u mojoj blizini više niko nije siguran. Sopstvena me bezmoć lišava svake odgovornosti. Sve više opija i počinjem u njoj uživati. Tiho pucketam, vrijeme je za nova kušanja.
Vrijeme morfina, Kontrast, Beograd, 2018.